Riječ dana – 30.3.2020.

Evanđelje:

Iv 8 , 1-11

U ono vrijeme: Isus se uputi na Maslinsku goru. U zoru eto ga opet u Hramu. Sav je narod hrlio k njemu. On sjede i stade poučavati. Uto mu pismoznanci i farizeji dovedu neku ženu zatečenu u preljubu. Postave je u sredinu i kažu mu: »Učitelju! Ova je žena zatečena u samom preljubu. U Zakonu nam je Mojsije naredio takve kamenovati. Što ti na to kažeš?« To govorahu samo da ga iskušaju pa da ga mogu optužiti.

Isus se sagne pa stane prstom pisati po tlu. A kako su oni dalje navaljivali, on se uspravi i reče im: »Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen.« I ponovno se sagnuvši, nastavi pisati po zemlji. A kad oni to čuše, stadoše odlaziti jedan za drugim, počevši od starijih. Osta Isus sam — i žena koja stajaše na sredini. Isus se uspravi i reče joj: »Ženo, gdje su oni? Zar te nitko ne osudi?« Ona reče: »Nitko, Gospodine.« Reče joj Isus: »Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada više nemoj griješiti.«

PISMO ZNANICI i FARIZEJI:

Mi farizeji naprosto MORAMO nekako nasamariti tog Isusa. Jer, previše zavodi narod – već su neki pošli za njim, jedu mu iz ruke i piju njegove riječi k’o vodu! Prorok je, kažu! Mnogi su iz mnoštva povjerovali u nj! Krist je, kažu! Ta svjetina! Ta svjetina koja ne pozna Zakona – to je prokleto! Treba ih ponovno stegnuti, prije nego li se ovaj »raspojasa«! Čak i stražari koje smo bili poslali da nam ga dovedu nisu nas poslušali! „Nikada nitko nije ovako govorio“, tumače nam! Znači tako. Taman kada smo mislili da nitko od glavarâ ili farizejâ nije povjerovao u njega, kad ti ono – nitko drugi nego jedan od nas – Nikodem – nešto nam tu pametuje da kao, naš Zakon ne sudi čovjeku prije nego ga sasluša i dozna što čini!! Znači tako. Dobro, Nikodeme. E pa vidjet ćemo što taj Isus čini. I onda ćemo ga suditi. I osuditi. Hm, da vidimo…

Opa, preljubnica, još zatečena u samom činu! In flagranti! Kud ćeš bolje! E, sad mi reci, moj Isuse, što li nam je činiti? Uputi nas, Kriste! Jedva čekam da bulazneš nešto pa da te se riješimo! U Zakonu nam je Mojsije naredio ovu kamenovati. Što ti na to kažeš, Isuse?

[prema narodu, »svjetini«] Ja znam, draga svjetino, da ovo naše nije ništa novo! Da je ovo naše sve već viđeno – napad koji se rađa iz straha – straha da ćemo izgubiti moć! Da se mnoštvo više neće pridržavati Zakona, tj. biti ovisno o nama! Što li bi tada bilo s nama! Ništa novo, već viđeno: iskoristit ćemo neku ženu, baš mene briga je l’ ona sagriješila ili nije, je l’ bilo ovako il’ onako, s time ja nemam veze! Ma prilika je to, i to dobra, da se našega straha riješimo! Ovaj će pohuliti, i pobjeda je naša!

Evo, ne činimo nešto novo! Sve već viđeno!

[osvrćući se na Isusovu rekaciju – pisanje po zemlji]Ovaj samo nešto piše! Budala! Bezobraznik! Nimalo poštovanja prema nama! Ajde, što se skanjivaš, reci, gukni sada da te čujemo kako huliš i da te uklonimo. Tada će biti sve opet dobro – po Zakonu. Našem, naravno.

[nakon Isusovih riječi] Tko je od nas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen. E stvarno bi ti rekao! Opet si nas preveslao! Propade i ova prilika! Idemo! Ovaj puta si se izvukao, ali nećeš još dugo!!

ŽENA

Što me je to snašlo?! Gdje sam sada? Zašto, o Bože, o zašto? Zašto si dopustio da tako skupo plaćam svoju pogrešku? Zašto su baš oni morali doći u tom trenutku i zateći me? I gdje me sad to vode? Što će napraviti sa mnom?

Sve već viđeno! Nisam učinila ništa novo – ništa što već prije mene muškarci i žene nisu učinili! Znam. Svjesna sam toga. I nemam se potrebu opravdavati… Ništa novo, sve već viđeno.

Ali kamenovanje? Zbog onoga što sam učinila!? Zar tako teška kazna? Zašto ja? Zašto sada? Što će sa mnom biti? I tko je ovaj kojega ispituju? Što će on reći?

„Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen.“ Pa tu su najbolji od naših ljudi. Evo, sad će doletjeti… Samo što nije… Gotovo je. Jedna pogreška, i… gotovo…

Ali što je ovo? Oni odlaze!? Odlaze, svi!?! Nije. On još ostaje tu. Onaj čovjek kojega su ispitivali. A ja sam živa. I nekako lakša, mirnija. Kaže mi da me ni on ne osuđuje!

E pa ovo mi je novo! Idem! Hitam! Živa sam! Ponovno! Nikada ovako netko nije postupio sa mnom! Oprošteno mi je! Nisam osuđena! Živim!!

ISUS

Uputio sam se na Maslinsku goru. A od zore eto me opet u Hramu. Narod pohrlio k meni i – što ću – sjeo sam i stao poučavati.

Međutim, odjedanput dolaze k meni pismoznanci i farizeji i dovode mi neku ženu zatečenu u preljubu. Već vidim – ma, sve je to već viđeno, već znano. Ne čine oni ništa novo. Ovo je samo još jedno iskušenje kako bi me mogli optužiti.

I doista, nećeš ti problema – Mojsije naredio kamenovati, a sad kao što ću ja na to reći? Žalosno. Ništa novo, sve već viđeno. Ljudi koji su se predali strahu koji ih kontrolira i pretvara ih u krvoločne zvijeri. Ignoriram ih. Idem, ne znam, pisati po tlu. Možda prestanu.

Ovi međutim navaljuju. Ajde, pa ajde! U redu je. Ja se ne bojim. Poznajem Zakon. Moje milosrđe ne ide protiv njega, ono ga ispunja i nadilazi. Ono je viša pravednost. Stoga im kažem: „Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen.“ I oni odlaze, svi do jednoga. Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu.

I ova je žena sada spašena! Ne spominji se što je bilo, ne misli na ono što je prošlo! U njezinoj pustinji razgrnuo sam pijesak i pokazala se staza! I pustoši u koju su je uvukli i u kojoj se našla, pokazao sam joj stazu koja iz nje vodi, u život! Ona je slobodna, živa, ponovno živa! Otpuštam ju, „idi!“, kažem joj, „i na griješi više.“

Evo, činim nešto novo; već nastaje: zar ne opažate?

Sestre i braćo,

         zaključujem potaknut odgovorom što ga je jedna redovnica dala na pitanje: „U što vjerujete?“ Ona je odgovorila: „Vjerujem u praštanje.“

Naša sposobnost praštanja govori nam koliko smo sposobni ljubiti jedni druge.

Praštanje je novo rođenje, i to rođenje iz ljubavi.

Stoga je ono ujedno i poziv na slobodu, jer predstavlja slamanje uzročnoga lanca grijeha i grijeha kojim se odgovara na grijeh, gomilanja nemilosti na pogrešku, nemilosti na nemilost… Praštanje je čin slobode kojim se taj lanac zla slama!

Oprost – najveće djelo slobode.

Oprost – čin koji je uvijek novost, bez obzira koliko puta bio opetovan!

„Evo, činim nešto novo; već nastaje: zar ne opažate?“ (Iz 43,19)

Marko, ž. vikar

Možda će vas zanimati ...