Riječ dana – 18.4.2020.

Evanđelje:

Mk 16 , 9-15

Isus, uskrsnuvši rano prvog dana u tjednu, ukaza se najprije Mariji Magdaleni iz koje bijaše istjerao sedam zloduha. Ona ode i dojavi njegovima, tužnima i zaplakanima. Kad su oni čuli da je živ i da ga je ona vidjela, ne povjerovaše.

Nakon toga ukaza se u drugome obličju dvojici od njih na putu dok su išli u selo. I oni odu i dojave drugima. Ni njima ne povjerovaše.

Napokon se ukaza jedanaestorici dok bijahu za stolom. Prekori njihovu nevjeru i okorjelost srca što ne povjerovaše onima koji ga vidješe uskrsla od mrtvih. I reče im: »Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju.«

U ponedjeljak sam bio napisao kako u ovoj uskrsnoj osmini imamo susretati Isusa u tzv. evanđeljima ukazanjâ, te kako su ona neobična, začudna. Pa ipak, jedna se konstanta provlači kroz sve epizode: Isus svojim riječima ili onime što čini šalje učenike, daje im poslanje.

Danas to čini vrlo eksplicitno: „Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju.“ (Mk 16,15)

Međutim, do tih riječi prešao je uskrsli Isus nemali put!

Najprije kaže ovdje Marko da se Isus ukazao Mariji Magdaleni. Ona je javila ostalima da je Raspeti živ. Nisu joj povjerovali. Valjda oni znaju bolje!

Ajde, ide Isus dvojici od njih se ukazati na putu dok su išli u selo. I ovi ode i jave drugima – tà Isus ih je poslao! Ni njima ne povjerovaše.

Ništa, onda valjda treba svima zajedno doći, pa da bude miran i siguran!

Tko zna, možda je tada Gospodin Isus odučio ne okušavati dalje sreću s nekom gestom eda bi ovi shvatili da su dobili poslanje, te ustanu, krenu drugima i naviještaju (kao što je učinio na Tiberijadskom jezeru s kruhom i ribom, pa da shvate da je to on – Isus koji ih krijepi i u vremenima sumnje; ili s iščeznućem prilikom blagoslova i davanja kruha, pa da se iz Emausa hitro vrate ostalima). Ovaj puta Isus koristi riječi: „Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju.“ (Mk 16,15)

Pa što nisi rek’o odma’ Isuse!

Dragi župljani,

 kad sam bio klinac, ali više ne toliko mali a da ne bih neke stvari mog’o „skontat’“, znao bih se izmotavati, odgađati, „praviti se grbav“. Naposljetku bi mama rekla: „Pa je l’ ti moram baš svaki puta reći i tek tada napraviš? Dok ti ja ne kažem, ti ništa!“

Sad sam „kofol“ odrast’o, ali i dalje se znam „grbiti“, odgađati, mudrovati, izmotavati. Ma može i tako – bit će i sutra prilike zajedno sa dobrim svetim Tomom uskliknuti „Gospodin moj i Bog moj!“ Bogoduho je i to!

Pa ipak, zar ne možemo nekad „skužiti“ stvari i prije? Ili nam Isus sve mora eksplicite, „natenane“, reći? Možda da i nazove pa rezervira termin ako imamo što još slobodno?

„Žulja“ li me to što mi poslanje koje mi Isus daje zna dođi preko tamo neke Marije Magdalene? Ili preko neke druge dvojice od nas koje Isus presretne na putu u selo? K’o su ti tipovi da se njima osobno ide javit’? Što oni imaju ili znaju bolje, a da nemam ili ne znam ja? Što mi nije mog’o osobno doći mi to reći? Pa nisam ja sad baš bilo tko!     

Ma je li bitno?

Marko, ž. vikar

Možda će vas zanimati ...