Riječ dana – 28.4.2020.

Čitanje:

Dj 7, 51 – 8, 1a

U one dane govoraše Stjepan narodu, starješinama i pismoznancima: »Tvrdovrati i neobrezanih srdaca i ušiju, vi se uvijek opirete Duhu Svetomu: kako oci vaši tako i vi! Kojega od proroka nisu progonili oci vaši? I pobiše one koji su unaprijed navijestili dolazak Pravednika čiji ste vi sada izdajice i ubojice, vi koji po anđeoskim uredbama primiste Zakon, ali ga se niste držali.«

Kad su to čuli, uskipješe u srcima i počeše škripati zubima na njega. Ali on, pun Duha Svetoga, uprije pogled u nebo i ugleda slavu Božju i Isusa gdje stoji zdesna Bogu pa reče: »Evo vidim nebesa otvorena i Sina Čovječjega gdje stoji zdesna Bogu.« Vičući iza glasa, oni zatisnuše uši i navališe jednodušno na njega. Izbaciše ga iz grada pa ga kamenovaše. Svjedoci odložiše haljine do nogu mladića koji se zvao Savao. I dok su ga kamenovali, Stjepan je zazivao: »Gospodine Isuse, primi duh moj!« Onda se baci na koljena i povika iza glasa: »Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh!« Kada to reče, usnu.

Savao je pristao da se Stjepan smakne.

Ona smiona osoba iz jučerašnjeg razmatranja danas je dovedena pred kobni škripac. Taj Stjepan ne odustaje, a istodobno ostaje miran pred onima koji ga kamenuju.

Stjepan umire slično sâmom Gospodinu Isusu: vapi za njim („Gospodine Isuse, primi duh moj!“), te moli, za vrijeme sâmoga kamenovanja, za počinitelje toga djela („Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh!“). On polaže svoj duh Bogu bez osvetničkih misli prema svojim progoniteljima. Shvatio je da je jedini odgovor koji razrješava đavolski čvor što se mrsi i zamršava zlim riječima, srdžbom i djelima jedino nenasilje. Spreman je, poput svojega Gospodina Isusa, ljubiti do kraja.

Hrabri i jedinstveni sveti Stjepan! Prvomučenik.

Joseph Ratzinger (Benedikt XVI., rimski biskup u miru) primjećuje kako su susljedni mučenici tek djelomično uronili u svu dubinu Stjepanove i Isusove ljubavi. Sv. Polikarp primjerice (69.-155.), biskup Smirne, hrabro se suočio s onime što ga je imalo snaći.. U trenutku kada su ga došli uhititi, dok čekaju sâmo izvršenje presude, Polikarp ih ljubazno nudi jelom i pićem, te kaže kako Krista, koji njega nikada nije izdao, ni on sada ne želi i neće izdati. Njegovo mučeništvo prati i priča u kojoj se njegovo tijelo, koje gori, ne garavi i ne širi oko sebe smrad, već postaje zlaćano i izgleda poput pečena kruha – ukazujući tako na ljubav koja se daruje – euharistiju. Pa ipak, tijekom sâmog izvršenja mučeništva, kojeg sv. Polikarp podnosi jednako hrabro kao i sv. Stjepan, Ratzinger uočava i jednu razliku: dok Stjepan za svoje progonitelje moli Boga da im ono što čine ne uračuna u grijeh, Polikarp pak svojim mučiteljima upućuje upozoravajuću (opominjuću) riječ. Relativno je lako, kaže Polikarp, njemu podnijeti ove vatrene muke koje će kratko trajati (tj. dok ne umre), ali neka se oni paze(!), jer svojim činom riskiraju da ih zahvati vatra koja neće prestati!

Je li bitna ova razlika? Zašto?

Marko, ž. vikar

Možda će vas zanimati ...