Riječ dana – 4.4.2020.

Evanđelje:

Iv 11 , 45-56

Mnogi Židovi koji bijahu došli k Mariji, kad vidješe što Isus učini, povjerovaše u nj. A neki od njih odu farizejima i pripovjede im što Isus učini. Stoga glavari svećenički i farizeji sazvaše Vijeće. Govorili su: »Što da radimo? Ovaj čovjek čini mnoga znamenja. Ako ga pustimo tako, svi će povjerovati u nj pa će doći Rimljani i oduzeti nam ovo mjesto i narod!« A jedan od njih – Kajfa, veliki svećenik one godine – reče im: »Vi ništa ne znate. I ne mislite kako je za vas bolje da jedan čovjek umre za narod, nego da sav narod propadne!« To ne reče sam od sebe, nego kao veliki svećenik one godine prorokova da Isus ima umrijeti za narod; ali ne samo za narod nego i zato da raspršene sinove Božje skupi u jedno. Toga dana dakle odluče da ga ubiju.

Zbog toga se Isus više nije javno kretao među Židovima, nego je odatle otišao u kraj blizu pustinje, u grad koji se zove Efrajim. Tu se zadržavao s učenicima.

Bijaše blizu židovska Pasha i mnogi iz toga kraja uziđoše prije Pashe u Jeruzalem da se očiste. Iskahu, dakle Isusa te se stojeći u Hramu zapitkivahu: »Što vam se čini? Zar on ne kani doći na Blagdan? «

Stvari postaju gušće, napetije.

Idemo prema velikom finalu Isusova života, prema njegovoj smrti.

Kako, zašto je do nje došlo?

Neka nas u razmišljanje o njoj uvedu misli teologa Hansa Künga (Biti kršćanin, Konzor, Zagreb, 2002., str. 458-459).

Isusova smrt bila je položen račun za njegov život.

[…]

Uzme li se, dakako, ne samo pripovijest o muci već Evanđelja kao cjelinu, na pozadini kojih se pripovijest o muci uopće i može razumjeti, posve je jasno zašto je do toga došlo, zašto nije umro od srčanog udara ili doživio nesreću, već je ubijen. Ili je tog radikala, koji samovlasno bez obrazloženja ili utemeljenja naviješta Božju volju, hijerarhija trebala pustiti?

  • Toga krivoučitelja koji je relativirao zakon i cjelokupni religiozno-društveni poredak te unio nemir u religiozno i politički neuki puk?
  • Toga lažnog proroka koji je prorekao rušenje hrama i relativizirao cjelokupni kult te najdublje pokolebao upravo one tradicionalno pobožne?
  • Toga bogohulnika koji je bezgraničnom ljubavlju za svoje sljedbenike i prijatelje prihvatio nepobožne i moralno posrnule, kršitelje zakona i bezbožnike, koji je tako, u prikrivenom neprijateljstvu prema zakonu i hramu, uzvišenog i pravednog Boga Tore i zakona unizio, u Boga tih bezbožnih i beznadnih, pa se neizmjernom preuzetnošću, čak i osobnim uslišenjem i jamstvom spasenja ovdje i sada, upleo u Božja najvlastitija suverena prava?
  • Tog zavoditelja naroda koji je in persona besprimjeran izazov cjelokupnom društvenom sustavu, provokacija autoritetu, pobuna protiv hijerarhije i njezine teologije, što je u svako doba moglo imati za posljedicu ne samo zbrku i nesigurnost već prave nemire, demonstracije, čak novu pobunu naroda, pa i svagda prijeteći veliki sukob s okupacijskom vojskom i oružanu intervenciju rimske velesile?

Neprijatelj zakona je – teološki i politički gledano – i neprijatelj naroda! Nipošto nije bilo pretjerano kada je, prema često tako pronicavom Ivanovom zapažanju, veliki svećenik Kajfa na odsudnoj sjednici Sinedrija opomenuo na razmišljanje: „Vi ništa ne znate! Vi ne mislite da je za vas bolje da jedan čovjek umre umjesto naroda nego da sav narod propadne“.

Vidimo koji su razlozi Isusove smrti.

Vidimo kako je o njoj razmišljala svećenička hijerarhija.

Vidimo razloge i logiku koja je sadržana u Kajfinim riječima.

Pretpostavljam da zbog toga možemo prihvatiti i sljedeće: „To ne reče sam od sebe, nego kao veliki svećenik one godine prorokova da Isus ima umrijeti za narod“. Razumijemo njegovu logiku: bolje je da jedan čovjek umre umjesto naroda. U redu. Isus ima umrijeti za narod.

Ali kako onda objasniti nastavak te rečenice: „ali ne samo za narod nego i zato da raspršene sinove Božje skupi u jedno“?

Kako je moguće da onoga kojeg je svećenička hijerarhija prepoznala kao glavnu opasnost, kao najvećeg razaratelja njihova jedinstva i zajedništva, evanđelist Ivan, a onda zajedno s njime i mi, vidimo kao onoga koji raspršene sinove Božje ima skupiti u jedno, kao onoga koji ima ne razoriti, ne raspršiti, nego sabrati, ujediniti?

Razloge svećeničke hijerarhije vidjeli smo gore pobrojane po točkama – i nije da „ne drže vodu“!

Kako je onda moguća takva razlika u njihovom i našem gledištu?

Kako je to moguće?

Kako?

Marko, ž. vikar

P. S. 

Prvo: Ovo pitanje nije retoričko, nego stvarno vapi za odgovorom.

Nadalje, do odgovora nije moguće doći prečacem, „po prečki“, tj. nekakvom formulom („Isus Krist je pravi Bog i pravi čovjek, druga božanska osoba,…“) ili, što bi bilo još i gore, nekakvom floskulom.

Dopustimo stoga da nam ono bude postavljeno u svojoj punoj snazi. Pokušajmo sâmi naći odgovor: možemo se poslužiti Svetim pismom, uzeti to pitanje i uključiti ga u svoju osobnu molitvu i razmatranje.

Nemojmo odmah uzmaći i pobjeći od hrvanja s tim pitanjem, ma koliko nam god u tom procesu bilo neugodno.

Možda će vas zanimati ...