Riječ dana – 29.3.2020.

Evanđelje:

Iv 11 , 1-45

Bijaše neki bolesnik, Lazar iz Betanije, iz sela Marije i sestre joj Marte. Marija bijaše ono pomazala Gospodina pomašću i otrla mu noge svojom kosom. Njezin dakle brat Lazar bijaše bolestan. Sestre stoga poručiše Isusu: »Gospodine, evo onaj koga ljubiš, bolestan je.« Čuvši to, Isus reče: »Ta bolest nije na smrt, nego na slavu Božju, da se po njoj proslavi Sin Božji.« A Isus ljubljaše Martu i njezinu sestru i Lazara. Ipak, kad je čuo za njegovu bolest, ostade još dva dana u onome mjestu gdje se nalazio. Istom nakon toga reče učenicima: »Pođimo opet u Judeju!« Kažu mu učenici: »Učitelju, Židovi su sad tražili da te kamenuju, pa da opet ideš onamo?« Odgovori Isus:»Nema li dan dvanaest sati? Hodi li tko danju, ne spotiče se jer vidi svjetlost ovoga svijeta. Hodi li tko noću, spotiče se jer nema svjetlosti u njemu« To reče, a onda im dometnu: »Lazar, prijatelj naš, spava, no idem probuditi ga.« Rekoše mu nato učenici: »Gospodine, ako spava, ozdravit će.« No Isus to reče o njegovoj smrti, a oni pomisliše da govori o spavanju, o snu. Tada im Isus reče posve otvoreno: »Lazar je umro. Ja se radujem što ne bijah ondje, i to poradi vas – da uzvjerujete. Nego pođimo k njemu!« Nato Toma zvani Blizanac reče suučenicima: »Hajdemo i mi da umremo s njime!« Kad je dakle Isus stigao, nađe da je onaj već četiri dana u grobu. Betanija bijaše blizu Jeruzalema otprilike petnaest stadija. A mnogo Židova bijaše došlo tješiti Martu i Mariju zbog brata njihova. Kad Marta doču da Isus dolazi, pođe mu u susret dok je Marija ostala u kući. Marta reče Isusu: »Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro. Ali i sada znam: što god zaišteš od Boga, dat će ti.« Kaza joj Isus: »Uskrsnut će brat tvoj!« A Marta mu odgovori: »Znam da će uskrsnuti o uskrsnuću, u posljednji dan.« Reče joj Isus: Ja sam uskrsnuće i život:

tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada.

Vjeruješ li ovo?« Odgovori mu: »Da, Gospodine! Ja vjerujem da si ti Krist, Sin Božji, Onaj koji dolazi na svijet!« Rekavši to ode, zovnu svoju sestru Mariju i reče joj krišom: »Učitelj je ovdje i zove te.« A ona, čim doču, brzo ustane i pođe k njemu. Isus još ne bijaše ušao u selo, nego je dotada bio na mjestu gdje ga je Marta susrela. Kad Židovi, koji su s Marijom bili u kući i tješili je, vidješe kako je brzo ustala i izišla, pođoše za njom; mišljahu da ide na grob plakati. A kad Marija dođe onamo gdje bijaše Isus i kad ga ugleda, baci mu se k nogama govoreći: »Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro.« Kad Isus vidje kako plače ona i Židovi koji je dopratiše, potresen u duhu i uzbuđen upita: »Kamo ste ga položili?« Odgovoriše mu: »Gospodine, dođi i pogledaj!« I zaplaka Isus. Nato su Židovi govorili: »Gle, kako ga je ljubio!« A neki između njih rekoše: »Zar on, koji je slijepcu otvorio oči, nije mogao učiniti da ovaj ne umre?« Isus onda, ponovno potresen, pođe grobu. Bila je to pećina, a na nju navaljen kamen. Isus zapovjedi: »Odvalite kamen!« Kaže mu pokojnikova sestra Marta: »Gospodine, već zaudara. Ta četvrti je dan.« Kaže joj Isus: »Nisam li ti rekao: budeš li vjerovala, vidjet ćeš slavu Božju?« Odvališe dakle kamen. A Isus podiže oči i reče: »Oče, hvala ti što si me uslišao. Ja sam znao da me svagda uslišavaš; no rekoh to zbog nazočnog mnoštva: da vjeruju da si me ti poslao.« Rekavši to povika iza glasa: »Lazare, izlazi!« I mrtvac iziđe, noge mu i ruke bile povezane povojima, a lice omotano ručnikom. Nato Isus reče: »Odriješite ga i pustite neka ide!« Tada mnogi Židovi koji bijahu došli k Mariji, kad vidješe što Isus učini, povjerovaše u nj.

Dragi župljani,

nadam se kako ste tijekom ovoga dana imali prilike pratiti koje misno slavlje putem radija, televizije ili interneta ili pak, što je još i bolje, slaviti Dan Gospodnji u krugu svoje obitelji sâmi čitajući i moleći nad današnjim svetopisamskim čitanjima.

         U toj nadi, evo tek sada komentara današnjeg evanđelja. On se posebno dotiče likova Isusa, Marte i Marije. Komentar nije moj, već teologinje Elisabeth Moltmann-Wendell, a preuzet je iz njezine knjige koja nosi naslov: „Postati svoj čovjek. Žene oko Isusa“ (Ex libris, Rijeka, 2017).

         Uživajte!

Marko, ž. vikar

Prisjetimo se te zgode iz Ivanova evanđelja: Lazar je bolestan pa Marija i Marta poručuju Isusu da je njegov prijatelj bolestan, nadajući se da će doći i izliječiti ga. Kad se Isus nakon pet dana dao na put, Lazar je ima već četiri dana mrtav. U prepunoj kući žalosti Marta je čula da Isus dolazi, odlučuje nešto poduzeti i izlazi iz kuće da ga nasamo susretne. I obrušava se na Isusa riječima što odražavaju svu bol, sav gnjev i sve razočaranje posljednjih dana: „Gospodine, da si bio ovdje, moj brat ne bi umro.“ Malo poslije te iste riječi govori i Marija kad mu se baca pred noge, briznuvši u plač. Marti su njezine riječi odskočna daska, uvod u strastven razgovor o vjeri. Marta nije „neka žena“ koja u zajednici „šuti“. Ona ne prepušta teologiju teolozima. Ona žestoko raspravlja. Ona ne plače, ona se ne baca Isusu pred noge, ona se ne predaje. Ona se pravda s Bogom poput Joba. Ona predbacuje Isusu da je zakazao. Ona ne popušta kao ni Jakov na Jaboku kad se hrvao s Bogom. Ona dobro zna da, teološki gledano, uskrsnuće dolazi tek na Sudnji dan, ali se ipak nada da Isus može sad pomoći.

         Nametljiva, ustrajna, žestoka – sve zna bolje. Mnogi bi rekli da nije nimalo ženstvena. Zapravo ona ne utjelovljuje tradicionalne ženske i kršćanske kreposti: poslušnost, šutljivost i predanost. To više čini Marija. Ona najprije ostaje kod kuće, plače s poznanicima zbog svoga brata, a onda je sestra poziva. Svoj bojažljiv prigovor protiv Isusa guši odmah u suzama: „Da si bio ovdje, moj brat ne bi umro.“

         Jedan tumač koji se posebice bavio ženama u Novom zavjetu (Leipoldt), drži o tom ovo: „Marija proživljava dublje nego Marta.“ Nije li to unaprijed zadano shvaćanje i predrasuda kakva bi žena i njezina vjera trebale biti: poslušna, poštivati granice, ne zapitkivati, ne sumnjati, podlagati se? Ivan je pak htio predstaviti posve drugu ženu: onu što se buni, što se ne uklapa u unaprijed zadani poredak, koja se ne miri s onim što joj neki muškarac kaže. Bultmann zacijelo ima pravo: Marta je ovdje ta koja više vjeruje.

[…]

         Ivan je preko Marte htio pokazati snagu vjere. Marija je za njega ona slabija, prosječna. Ona marljiva, koja djeluje prema van, za njega je ta koja je jača. Prema njegovu shvaćanju, Crkva je trebala samosvjesnu ženu. U vremenu kad je žena u zajednici već bila vidno potisnuta, on je samosvjesnoj, pametnoj i poduzetnoj ženi još jednom podigao spomenik. U vremenu u kojem je muška apostolska služba zamijenila druge karizmatske službe prvih vremena, on je još jednom podsjetio na prijašnju Isusovu povijest u kojoj je za ženu postojala sloboda, jednakost i sestrinstvo.

         Ivan time ruši našu tradicionalnu kršćansku sliku žene o Marti. On tu agresivnu, nimalo ugodnu, pametnu i poduzetnu Martu koja krši sve uobičajeno iznova oživljava kao gospodaricu, domaćicu, apostola, onu koja stoji ravnopravno uz Petra.

[…]

         Naša je kršćanska tradicija slijedila Luku. Uvijek iznova ispričali bismo Lukinu pripovijest, a zaboravili bismo onu Ivanovu. Sebe smo pronašli u Marti koja je korisna i koja služi, ali je ipak vidljivo drugorazredna.“ (str. 37-40)

Možda će vas zanimati...