O BRANIMIRU DOROTIĆU

 
O VITRAJIMA - Mr. Josip Kuhtić

Branimir Dorotić rođen je 13. travnja 1951. godine u Supetru na Braču. Nakon mature desetak godina prolazi kroz svojevrsnu školu zrelosti - radeći na crtanom filmu te kao ilustrator i pedagog, lutajući od studija brodogradnje do likovne akademije. Na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu diplomirao je 1983. godine u klasi prof. Vasilija Jordana. Bio je đak prof. Dalibora Paraća, Ferdinanda Kulmera, Zlatka Kauzlarića Atača......Radio je na crtanom filmu, bio ilustrator i pedagog. Prvo veliko i zahtjevno Dorotićevo djelo - vitraji u crkvi sv. Jakova u Međugorju (1986.) - obilježili su početak njegova samostalnoga slikarskog puta. Taj mu je široki sakralni kompleks nametnuo konačno i beskompromisno prihvaćanje izazova struke u kojoj je do danas ostvario svoje najbolje radove. Njegovi vitraji u crkvama širom Hrvatske (Međugorje, Samobor, Zagreb, Osijek, Našice, Metković, Čakovec, Karlovac...) čine zavidan likovni opus koji izvornom izvedbom odaje i dobroga poznavatelja sakralne tematike. Po predlošku akademskog slikara Josipa Botterija Dinija izveo je u crkvi sv. Križa u zagrebačkom Sigetu najveći vitraj u nas (340 m²). Kapelu iste crkve ukrasio je vlastitim vitrajima. Za crkvu sv. Franje u Windsoru (Ontario, Kanada) naslikao je veliku olatarnu palu (4 x 6 m). Likovno i teološki cjelovit niz vitraja u crkvi sv. Josipa na zagrebačkoj Trešnjevci, završen 2004. godine tematski povezuje starozavjetnu i novozavjetnu povijest spasenja. Te slike nisu uobičajeni niz ilustracija biblijskih događaja prema pisanom predlošku, nego originalan doživljaj biblijske metaforike. Ovi vitraji označavaju snažan autorov pomak iz osobnoga u univerzalno i predstavljaju uistinu pun doživljaj transcedentalnoga. U likovnom izrazu maloga formata Dorotić se potvrdio kao vrstan ilustrator. (Godine 1989. dobio je nagradu 24. Zagrebačkoga salona za pikturalni rječnik Fun with Words - Školske knjige. Dio svoj ilustracija, uz ostalo i svoju vojničku priču iz Domovinskoga rata, zabilježio je u dnevničkim putopisima koji još čekaju izdavača. Ne odvajajući iskustva i brige svakodnevnoga života od svoga životnog poziva - likovnoga rada, Dorotić traži i nalazi svoje motive u svakodnevnom. Jedina konstanta po kojoj sve što radi dobiva smisao, jest - vjera.

Kada je 1937. godine Crkva uselila u današnje prostore župe sv. Josipa, mislilo se da je to samo privremeno rješenje na koje će vrijeme i povjesni zahtjevi konačno dati novi odgovor, te da će se župa i crkva sv. Josipa na koncu preseliti u objekt dostojan bazilike sv. Josipa, arhitekta Jože Plečnika. Međutim, povijesne okolnosti i datosti, osobito vremena nesklona Crkvi, doveli su do toga da je, što se crkve sv. Josipa tiče, ostalo onako kako je i počelo u toj građevini. Sada, osobito posljednjih godina, shvatilo se da je velebno zdanje bazilike prošlost i da se in situ mora učiniti što se može da ovaj Božji hram postane dostojanstveno mjesto štovanja Boga. Već se tada vidjelo da bi bilo potrebno postaviti vitraje, jer su prozori bili veliki i bilo ih je potrebno oplemeniti. Naime, tridesetih godina prošloga stoljeća trebalo je načiniti sakralno liturgijski prostor. Već su tada tijekom natječaja župnik i teološka komisija vidjeli da to mora biti nešto posebno, jer o njima će ovisiti sakralnost prostora Crkve koja bi tada morala dobiti jasnu cjelovitost. Zato je bilo potrebno naći umjetnika koje će u svojem umjetničkom izričaju obuhvatiti i tradicionalnu sakralnu umjetnost, ali i modernu, odnosno post modernu u kojoj živimo, a vitrajima uliti dušu, spajajući sv. Pismo i neka apokrifna Evanđelja, tj. legende o životu sv. Josipa. Svime bi time crkva sv. Josipa poslije postavljanja vitraja, dobila posve drugi, konačni izgled crkve. I tada se vidjelo da su vitraji bili pravi put. Nakon postavljanja vitraja nastupilo je opće oduševljenje. Crkva je dobila posve novi izgled. S istoka su na početku dana bili prozori s novozavjetnim temama obasjani suncem te već tako naglašavaju bogatstvo onoga koga se bezuvjetno želi slaviti, a «On je Sunce pravde, Bog naš».  Predvečer prema svom zalasku sunce obasjava starozavjetne teme, navješćujući dovršenje one povijesti Izraela, što se u Isusu dovršila. Mnoge pozitivne kritike drugih umjetnika nukaju nas da izrazimo svoju duboku zahvalnost akademskom slikaru Branimiru Dorotiću i njegovim suradnicima - gospodinu Borisu Miliću iz Zagreba, u čijoj su radionici Mozaik vitraji izvedeni stručno i na vrijeme te gospodi Stjepanu Šafranu i Josipu Tržecu s djelatnicima koji su djelo postavili...Dužni smo izraziti zahvalnost članovima Župnog pastoralnog vijeća i Župnog ekonomskog vijeća, ali i svima onima koji su svojim novčanim prilozima pomogli da se vitraji izrade. Vjerujemo da su ovi vitraji postigli maksimum povijesnog trenutka i da će ostati vrijedan primjer crkvene umjetnosti u Hrvatskoj."