O VAŽNOSTI ŽUPNE KATEHEZE

Ako danas, kao svećenici, promatramo okolinu, u svojim bi postupcima trebali razmisliti o tri čimbenika bez kojih bi kateheza bila osiromašena a možda čak i upitna, a to su: obitelj, župna zajednica i škola. Kateheza kao odgoj vjere u sebi uključuje više katehetskih čimbenika koji su nužni za njezino ostvarenje. Plodnost i rezultati kateheze ovise prije svega o usklađivanju svih odgojnih, odnosno katehetskih čimbenika, tj. obitelji, župne zajednice i škole. Trolistu katehetskih čimbenika treba dodati nužnost školovanja i djelovanja osposobljenog kadra u liku praktičnog vjernika – vjeroučitelja (katehete). Svaki od ta tri čimbenika ima neospornu važnost pri čemu treba istaknuti župnu zajednicu koja proizlazi iz župe. «Župa je, bez sumnje, najzanačajnije mjesto u kojem se oblikuje i očituje kršćanska zajednica. Ona je pozvana biti bratska i ugodna obiteljska kuća gdje kršćani postaju svjesni  da su narod Božji. Naime, u župi se zajedno stapaju i u sveopćost Crkve uključuju sve postojeće ljudske razlike. S druge strane, ona je redovito područje rađanja i rasta u vjeri. Zato i predstavlja vela prikladan zajednički prostor kako bi služenje Riječi ostvareno u njoj istodobno bilo pouka, odgoj i životno iskustvo.» (ODK br. 257).

Obitelj ima presudnu i specifičnu ulogu, njoj je najviše povjerena funkcija odgoja u vjeri na primjeru vlastitoga života, i ta bi obitelj trebala uz našu pomoć pružati sigurne temelje i uzor svoj djeci, zato se u živim krugovima spominje obiteljski pastoral kroz razne susrete, seminare i sudjelovanje u radionicama.
Župna zajednica treba biti raspoložena i strpljiva, te otvorena za nove pastoralne novine. Cijela župna zajednica trebala bi živjeti sa svojim članovima i za njih, a glavna aktivnost bi trebala biti stvaranje zajedništva unutar crkve. Stvaranjem vjerničkih krugova župa bi bila u mogućnosti razvijati mnoge aspekte svakodnevnog života, ali i osjećaj veće pripadnosti pojedinoj skupini ljudi, a time i čitavoj zajednici kojoj cilj svakako mora biti osjećaj bratstva među ljudima. Zajednica je pozvana na samoizgrađivanje i preispitivanje svoje otvorenosti i vjerodostojnosti. Nezaobilazna je i potrebna svjesnost da angažirani vjernici u zajednici nisu povlaštena skupina koja sama sebi postaje svrhom. Također, treba razvijati osjećaj za prepoznavanje karizmi i biti poticaj svojim članovima. Škola ima obrazovnu ulogu i kao nadopuna je obiteljskoga odgoja.
Za cjelovito funkcioniranje katehizacije potrebno je sustavno prožimanje ovih triju čimbenika kateheze. Stoga je nezamislivo da školski vjeronauk ne bude prvenstveno u službi župne kateheze. Odnos između školskog vjeronauka i župne kateheze u našim prilikama možemo opisati u 5 točaka: 

  1. Školski vjeronauk i župna kateheza bitne su komplementarne sastavnice jednog te istog cjelovito shvaćenog katoličkog vjeronauka.

  2. Glavna je svrha školskog vjeronauka sustavno i što cjelovitije upoznavanje vjere u svim njenim vidovima. Glavna je pak svrha župne kateheze što cjelovitije i dublje uvođenje u osobno iskustvo vjere, koje se najdjelotvornije uči, slavi i živi u konkretnoj vjerničkoj zajednici.

  3. Specifičnost župne kateheze sastoji se poglavito u tome što treba biti najuže povezana u sadržajnom, komunikacijskom i organizacijskom smislu sa cjelinom života i djelovanja župne zajednice.

  4. Župna kateheza treba biti najuže povezana sa ostalim oblicima evangelizacije, liturgijom, djakonijom, karitativnim djelovanjem i drugim oblicima iskazivanja djelotvorne ljubavi,

  5. u organizacijsko-komunikacijskom pogedu, školski vjeronauk se odlikuje izrazitijim sastavom, redovitošću, institucionalnom stabilnošću i većom obuhvaćenošću onih koji se žele upoznati s vjerom. Župna kateheza u tom pogledu odlikuje se većom fleksibilnošću te može znatno pridonijeti većoj životnosti vjerskoga odgoja i obrazovanja.

Korak na putu spasenja je svakako slušanje i prihvaćanje Kristove riječi; ne samo svojim razumom već i čitavim životom, čemu doprinosti crkvena kateheza, bilo kroz vjeronauk u školi, bilo kroz razna okupljanja u župnoj zajednici. Kroz tri osnovna čimbenika kateheze (obitelj, župna zajednica i škola), vidimo da je njihov zadatak u sveobuhvatnom procesu odgoja vjere. Oni su u međusobnom suodnosu na način da jedan ovisi o drugome. To znači da jedan bez drugoga ne mogu postojati. No, svakako da je cjelokupni proces osakaćen ukoliko svaki ne izvršava ono što je za njega specifično, tj. ako obitelj nije mjesto prvog upoznavanja i življenja vjere, utoliko župna zajednica i škola zapravo moraju preuzeti ulogu roditelja.

Župna kateheza traži novu metodologiju i što je najvažnije, izrazitiju podršku župne zajednice.

Dokument HBK Župna kateheza u obnovi župne zajednice predlaže nove metodičke modele za rad i odvijanje susreta u župi. Jedan od njih nazvan je Celebratio catechetica. Već sam naziv upozorava na to da se ovdje radi o učenju, slavljenju i življenju vjere. Važno je reći da se župna kateheza upravo po toj dimenziji razlikuje od školskog vjeronauka jer kod župne kateheze prvenstveno treba biti uvođenje u vjeru na način koji više naglašava pojedinost molitveno-slavljeničkog i zajedničarskog karaktera te misterijski aspekt kršćanske vjere.
Prema modelu celebratio catechetica svaka od zajednica koje su unutar živih vjerničkih krugova treba imati svoj vlastiti program a osobito u svom poučnom dijelu. Predlaže se da svaki katehetski sastanak treba započeti čitanjem nekog biblijskog teksta, nekim prikladnim razmišljanjem ili pak prikladnom pjesmom koja bi bila vezana uz temu sastanka. Za poučni dio sastanka treba voditi brigu da se sadržaj razvija prema tome o kojoj se zajednici ili skupini, koje su nabrojene u živim vjerničkim krugovima radi, da sadržaj katehizacije ne bi bio pretežak, a osobito je važno da se kod svakog susreta poseban naglasak stavi na temu koja se obrađuje što bi značilo da će pojedina zajednica u svome katehetskom susretu obrađivati vlastite sadržaje koji ovise o naravi i usmjerenju svake. Za sve zajednice koje se okupljaju važno je da uporišna točka na župnu katehezu bude:

-          liturgija kao «locus catecheticus»
-          kršćanski «credo»
-          sakramenti

U svemu je također neizostavan i dodir sa sakralnim prostorom što bi podrazumijevalo posjet  crkvi na početku ili kraju susreta nakon čega bi slijedila katehetska zadaća sa naglaskom na djelovanje iz vjere, odnosno svjedočenje ili diakonsko obilježje kateheza, kako bi se kod okupljenih dogodilo prožimanje vjere i života.
Možemo reći da je ovakav model djelovanja poželjan upravo iz razloga što ne dozvoljava da se župna kateheza pretvori u ponavljanje župnog vjeronauka. Formiranjem živih vjerničkih krugova moguće je ublažiti jaz među članovima župne zajednice, a time se najbolje pospješuje prenošenje iskustva vjere jednih na druge, u jednom interakcijskom odnosu. Velika prednost ovog načina rada i modela jest i to što on zahvaća cijelu zajednicu, znači i odrasle a ne samo djecu, jer u današnjici odrasli su prvi ti koji su adresati. To je važno zbog toga jer je upravo najveći problem kateheze, a time i cjelokupnog djelovanja Crkve što se usredotočila na djecu, bez zahvaćanja odraslih, i tu se javlja pojava da se veći dio djece, nakon proslavljenih sakramenata udaljuje od župne zajednice, pa se tu javlja situacija da slavlje sakramenata koje bi bilo uvođenje u zajednicu često završava kao oproštaj od nje.

Evangelizacija je osnovna djelatnost Crkve. Ona bi trebala biti prva veza između onih kojima se Evanđelje naviješta i Crkve kao zajednice vjernika. Očekivanja i cilj evangelizacije svakako su formacija članova do zrele vjere. A na tom putu veliku ulogu imaju razni procesi, kao i ljudi koji se njima bave profesionalno, bilo volonterski, kao suradnici. A najvažnije je sve nas osvijestiti da nakon evangelizacije treba biti katehizacija. Da potkrijepim ovo svoje razmišljanje mogu reći da je evangelizacija primarni doticaj osobe koja naviješta s kršćanstvom i Kristom kao Bogočovjekom dok je katehizacija upoznavanje sa Kristom i njegovim životom i naukom.

STANJE KATEHEZE U NADBISKUPIJI

Nakon uvođenja vjeronauka u osnovne i srednje škole (šk.god.1991./1992.), došlo je do stanovitog zapostavljanja, ponegdje i potpunog napuštanja župne kateheze. Godine 2000. Hrvatska biskupska konferencija i Nacionalni katehetski ured objavili su Plan i program župne kateheze koji nastoji, s jedne strane stvoriti kvalitetniji suodnos između župne kateheze i školskog vjeronauka i s druge strane potaknuti uspostavljanje redovite i kvalitetne župne kateheze. U svezi sa sadašnjim stanjem župne kateheze može se ustvrditi sljedeće:

  • Nakon uvođenja vjeronauka u škole župna kateheza zaživljava sporo a negdje ne zaživljava nikako. Takva praksa još više vodi prema udaljavanju djece i mladih od župne zajednice, jer nedostaje «uranjanje u globalno iskustvo vjere» koje se može dogoditi jedino u župnoj zajednici. Stoga raste uvjerenje o nužnosti župnih okupljanja u raznim oblicima župne kateheze;

  •  U mnogim župama župna kateheza se sastoji od skromne priprave na sakramente prve sv. pričesti i krizme;

  • Jedan od razloga sporog i slabog zaživljavanja župne kateheze jest i nedostatak stručno osposobljenih pastoralnih djelatnika (kateheta) ili preopterećenosti postojećih;

  •  Daljnji razlog nesnalaženja na području katehetskog pastorala jest i činjenica nepostojanja jasne analize nadbiskupijskih prilika koja bi morala objasniti stvarne potrebe Nadbiskupije s obzirom na katehetsku praksu. Potreban je također i program djelovanja koji će jasnije odrediti ciljeve, predložiti smjernice i pokazati konkretne akcije;

  • Plan i program predlaže da uz diplomirane teologe ili katehete u ostvarivanju župne kateheze budu uključeni i drugi vjernici laici koji nisu završili cjeloviti (četverogodišnji – petogodišnji) teološko-pastoralni studij, a koji pokazuju želju za takvim angažmanom. Njima treba omogućiti da sudjeluju u posebnim stručnim seminarima koji bi se mogli organizirati pri biskupijama (bazični katehete);

  • Među razloge koji usporavaju oživljavanje redovite i kvalitetne župne kateheze treba svakako ubrojiti i nepostojanje katehetskih priručnika i drugih materijala koji bi znatno olakšali rad župnih kateheta.

 

Dobna kateheza u župi

Dobna kateheza podrazumijeva govor o katehezi kroz cijeli život. Ona seže u doba prije djetetova rođenja, preko ranog djetinjstva, kroz burne faze puberteta i adolescencije i mladosti, zrelosti odrasle i srednje dobi, do jeseni života – starosti. J. Colomb u knjizi «Kateheze životnih dobi» daje sljedeću podjelu: 

  1. kateheza prije rođenja
  2. kateheza od rođenja do 3. godine
  3. prigodna kateheza djece od 3. do 6. godine
  4. kateheza inicijacije od 7. do 9. godine
  5. kateheza izglaganja od 9. do 12. godine
  6. kateheza poosobljenja, predadolescencije
  7. kateheza adolescenata
  8. kateheza integracije, mladost
  9. kateheza akcije, kateheza odraslih (od 22-25 do 40-50 godine)
  10. kateheza zrele dobi (od 40-50 do 60-65 godine)
  11. kateheza staraca tj. kateheza mudrosti i savršenstva


Iz ovakve podjele dobne kateheze, koja nije jedna, najbolja i najsavršenija, daju se naslutiti velike mogućnosti za navještaj Božje riječi, odnosno katehezu. U kontekstu govora o dobnoj katehezi nama i dalje ostaje najzanimljiviji, ali nikako ne i jedini, govor o prvopričesničkoj i potvrđeničkoj katehetskoj skupini. Dobna katehetska skupina okuplja, u načelu, po razredima, osobito u sredinama s većim brojem djece i mladih ostaje i dalje neupitna. Bez takve podjele teško je zamisliti pripremu za druga dva sakramenta kršćanske inicijacije. U svakom slučaju takva postojeća kateheza životnih dobi mora doživjeti preoblikovanje sa ciljem boljeg uključivanja u župnu zajednicu. Dosadašnje iskustvo pokazuje nam sljedeće nedostatke:

-          dobna kateheza je prečesto preslika školskog vjeronauka

-          formalno ispunjenje uvjeta za primanje sakramenata

-          praktični rastanak s poukom u vjeri i često puta udaljavanje od Crkve.

U svrhu plodne i prave pripreme za pričest i krizmu Katekizam Katoličke Crkve kaže da ta priprema treba «ići za tim da kršćane dovede do tješnjeg sjedinjenja s Kristom, do življe prisutnosti s Duhom Svetim, s njegovim djelom, darovima i pozivima, kako bi bolje mogli preuzeti apostolske odgovornosti kršćanskog života» (usp KKC, br. 1309). Nužno je da se u sakramentalnoj katehezi teži za tim da u mladoga vjernika probudi smisao »pripadnosti Crkvi Isusa Krista i to kako sveopćoj Crkvi tako i župnoj zajednici» (KKC, br. 1309).

 

 Povratak